U školskom prostoru, u petak 17. listopada, koji je tog poslijepodneva disao nekom posebnom toplinom, s početkom u 12:30 sati, održala se Živa knjižnica – događaj koji umjesto tiskanih knjiga nudi žive ljude i njihove priče. Knjige koje govore, osjećaju, sjećaju se i otkrivaju svjetove iza riječi.
Toga dana u našoj su učionici oživjela dva svijeta – arapski i ukrajinski. Dva svijeta udaljena tisućama kilometara, ali bliska po toplini, vjeri u obitelj i nadi da razumijevanje može pobijediti razlike.
Prvu priču ispričala je Iman Gouda, prevoditeljica s arapskog jezika. Rođena u Zagrebu, kći majke Hrvatice i oca Palestinca iz Gaze, odrasla je između dviju kultura.
Još kao dijete voljela je učiti jezike, a nakon završene srednje škole odlučila je studirati arapski jezik. Kako u Zagrebu nema studija arabistike, razmišljala je o Ljubljani, Sarajevu ili Beogradu, no smatrala je da se jezik najbolje uči ondje gdje se svakodnevno govori. S obzirom na to da je u djetinjstvu ljeta provodila kod bake i djeda u Gazi, studiranje u Gazi bio je logičan odabir.
Ondje je započela studij, no rat ju je spriječio da ga dovrši.
Nakon povratka u Hrvatsku zaposlila se kao prevoditeljica u zdravstvenom sustavu, pomažući liječnicima, medicinskim sestrama i pacijentima da se međusobno razumiju. Taj posao obavlja od 2020. godine s velikom strašću i odgovornošću.
Na susret je došla i njezina svekrva gđa Rania, koja je 2023. godine doputovala u Hrvatsku kako bi upoznala svoje novorođeno unuče. Zbog početka rata u Gazi, nije se više mogla vratiti kući te je ostala živjeti ovdje. Tijekom susreta nosila je slušalice za simultano prevođenje, a Iman joj je i dodatno prevodila pitanja i komentare sudionika.
Kada smo je pitali kako su je prihvatili u Hrvatskoj, njezine su se oči nasmiješile:
„Ljudi su me lijepo primili. Svi su dobri prema meni.“
Najviše ju je, rekla je, oduševila priroda – zelenilo Zagreba, parkovi, šume i putovanja po raznim krajevima. Posjetila je Plitvička jezera, nacionalne parkove i parkove prirode i sve ju je to, kako kaže, posebno dojmilo. Nakon mjesta gdje prevladava pijesak i suha zemlja, ovo joj je bilo kao da je zakoračila u neki drugi svijet.

Iman je s ponosom spomenula i svog djeda, profesora arapskog jezika koji je pisao priče za djecu i priručnike za strance inojezičare. „Arapski je drugi najteži jezik na svijetu, odmah nakon japanskog“, dodala je uz osmijeh, svjesna koliko predanosti traži.

Drugu priču donijela je obitelj Ilkiv iz Ukrajine – supružnici Andriy, njegova supruga Viktoriya te njihovo troje djece: dva sina i kći. Jedan sin, Dmytro, pohađa prvi razred naše škole.
U Hrvatsku su stigli na samom početku rata u Ukrajini, misleći da će ostati samo nekoliko mjeseci. Rat se nije zaustavio pa su ovdje ostali sad već tri godine. Sada žive u Korenici, blizu Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Andriy radi kao koordinator i pomaže drugim Ukrajincima koji su pronašli utočište u Hrvatskoj. Većina njih smještena je u hotelu i turističkom naselju Macola, gdje zajedno žive, rade i pomažu jedni drugima.
„Snagu u teškim trenucima daje mi to što sam sa svojom obitelji, to mi je najvažnije“ rekao je Andriy. Na te riječi njegova se supruga samo nježno nasmiješila i dodala da i njoj obitelj znači sve – da joj upravo oni daju snagu kad postane teško i kad joj misli odlutaju u domovinu.
Gospođa Viktoriya ima sestru koja je ostala u Ukrajini – poput mnogih koji nisu htjeli ili nisu mogli napustiti svoje domove. Andriy se prisjetio trenutka kada je raketa pala pokraj njihove zgrade. Tada su odlučili otići, zbog djece.
Najveća uspomena iz domovine, rekao je, jest njegovo rodno selo. „Ponekad sanjam da sam tamo, da opet vidim svoju kuću,“ dodao je tiho.
Njihova se kći posebno brzo prilagodila novom životu. Ide u vrtić, gdje je jedina djevojčica iz Ukrajine – no to je ne sprječava da se svakoga dana smije, igra i razgovara s prijateljima na hrvatskom jeziku. Kod kuće roditelji i dalje govore ukrajinski, ali ona uporno odgovara na hrvatskom, strpljivo ih ispravlja i s osmijehom potiče da i oni pokušaju.
Postala je njihova mala učiteljica te most između dvaju svjetova.
Obitelj Ilkiv često ističe zahvalnost prema svima koji su im pomogli. „Dobili smo ljubav, toplinu i razumijevanje“ rekli su. „Vaša zemlja ima more, sunce i sigurnost”.

Novinari su nedavno snimili dokumentarni film o Ukrajincima u Korenici i njihovom načinu slavljenja Uskrsa koji će uskoro biti prikazan na HRT 1.

Nakon što su priče ispričane, svi su se počastili kolačima i sokovima. Razgovori su se nastavili spontano, uz smijeh i tople poglede. Nitko nije žurio otići.
Živa knjižnica nije bila samo događaj – bila je susret ljudi i priča, dokaz da svijet postaje ljepši kad ga pokušamo razumjeti.

Pripremila: Lorena Boronić, 4.b